Svetozar Marković
српски политички активиста, књижевни критичар и филозоф
Svetozar Marković (1846—1875) je bio srpski publicista, socijalista i političar druge polovine XIX veka.
Citati Uredi
„ | Čim se monarhična vlada utvrdila u zemlji, ona je odmah počela pomišljati da rasprostrani granice svoje vlasti i van Srbije ... Misao da se Bosna i Hercegovina sjedine sa Srbijom počela se širiti i u Srbiji i kod tamošnjeg naroda. To je bilo načelo politike koja je poznata pod imenom Velika Srbija.[1] | ” |
„ | Mi velimo da je ova politika bila ništavna stoga što su protiv nje bile neodoljive prepone. Prva i najjača prepona je nazavisna Crna Gora, koja je na Hercegovinu, Bosnu i Staru Srbiju gledala isto kao i Srbija, i koja je, šta više, jasno težila da osnuje sasvim nezavisnu srpsku državu. Druga je snažna prepona bila vlastela bosanska sa njenim davnašnjim pravima. Dobiti Bosnu mirnim putem, bilo je nemogućno, ako se vlasteli ne ujamče njena starinska prava; a to bi značilo ostaviti bosansku raju u ropstvu kao što je i bila. Na to se nija smela rešiti vlada, koja je išla da "oslobodi" braću u Bosni. Dobiti Bosnu ratom, to bi značilo izazvati socijalnu revoluciju u Bosni, uništiti domaću aristokraciju, koja tamo postoji od toliko vekova; a kad bi se oduševljena raja oslobodila od jednim gospodara, da li bi se ona slagala da dođe pod srpske pandure, kapetane i ostale gospodare?[2] | ” |
„ | Srpski narod se s jedne strane meša s Bugarima, s druge s Hrvatima i s treće s Rumunima, a dva naroda, Bugari i Hrvati, njegovi su najbliži rođaci po krvi i jeziku. Gde su granice „sjedinjenih Srba“, nove srpske države? To je teško ostvariti, ako ne želimo da se posvađamo sa svim tim narodima ... Srpski narod nema nikakvih geografskih ili etnografskih granica kojima bi bio određen kao jedna jedinstvena celina. Da bi se stvorila država od pet do pet i po miliona Srba, srpski narod bi morao da bude u neprijateljskom odnosu s Bugarima, Hrvatima i Rumunima. Morao bi da preuzme ulogu osvajača, kako to Mađari danas čine.[3] | ” |
„ | Rodio sam se — bez svoje krivice. Krstili su me i zapisali da pripadam izvesnoj veri i odmah s time natovarili na mene red obvezanosti — bez mog odobrenja. Uveli su me u društvo sa izvesnim običajima i zakonima, propisali mi pravila za svaki korak u životu, ne pitajući da li se ja slažem sa tim pravilima. Ako ne priznajem običaje protiv kojih se, može biti, buni moj um i moje osećanje, odmah viču: „Kvari moral, razvraća društvo!“ Ako ustajem protiv zakona koji su, može biti, protivni svim mojim pojmovima o pravu i koji, može biti, oduzimlju mi sva prava ličnosti čoveka, odmah viču: „Buntovnik! Vežite ga! Kaznite ga!“ Mene pritiskuju i dave sa sviju strana, a ja zar da nemam ni toliko prava da rečem: „Ljudi! Ne davite i mene i sebe. Ima mesta za sve nas. Samo daj da se ovako uredimo“.[4] | ” |
„ | Prevrat što ga je učinila revolucija u srpskom narodu, tako je ogroman, da mi danas upravo ne možemo ni da predstavimo njegov pravi značaj. Nije tu bila samo podela tursko-državnog zemljišta, niti promena vlade, već je tu zbrisana cela jedna neradna klasa ljudi koja je živela sasvim drugim životom, govorila drugim jezikom, verovala drugu veru, a smatrala srpski narod kao svoje imanje. Spahije, koje su kupile desetak; janičari, koji su primali platu, držali đumruke i zanimali se zvaničnim otimanjem od naroda; subaše i dahije, kao paše i kadije, sve je to iščezlo.[5] | ” |
„ | Ljudi poluobrazovani ili lažno obrazovani, kao što je većina naše inteligencije, smatraju kao nedostižnu ”utopiju” svaku novu naprednu misao, koja teži da pokrene masu naroda iz svakidanje gnjilosti i mrtvila. A pogledajmo proste seljake u Sremu kako se kod njih širi vera: da ne valja nikad lagati, krasti, trgovati, ubijati čoveka, pa ni uzeti oružje u ruke itd. Oni to smatraju kao nešto sasvim prosto i prirodno, pa se još čude kako drugi ljudi ne mogu to da shvate. Prvo hrišćanstvo širilo se kod mase pravog neobrazovanog i siromašnog naroda donde dokle je ono bilo nauka o ljubavi, bratstvu i jednakosti u životu, imanju i t. d. kod sviju ljudi. A čim je ono postalo religija dvorova, vojvoda i književnika, ono je izgubilo svoju prirodnost i suštinu, a ostale su samo gole forme i obredi. Tako je i sa novim suvremenim načelima. Njih razume samo sirotinja raja, masa prostog naroda, koja svojim crnim rukama zarađuje beli hleb za gornju, obrazovanu klasu naroda. Njoj je baš ono prirodno, istinsko i sasvim ostvarljivo što ”inteligenciji” izgleda ili kao nešto sasvim udaljeno, ili kao sasvim neostvarljivo.[6] | ” |
Izvori Uredi
- ↑ Svetozar Marković, Načela narodne ekomonije, sveska II (str. 170), Nolit, Beograd, 1975.
- ↑ Svetozar Marković, Srbija na istoku (str. 171), Prosveta, Beograd, 1946.
- ↑ Velika Srbija ili balkanska federacija
- ↑ Svetozar Marković, Srpske obmane (1869)
- ↑ Šta je Svetozar Marković govorio o Prvom srpskom ustanku?
- ↑ Svetozar Marković: Zbliženje s narodom