Jovan Opačić

Jovan Opačić, srpski političar, jedan od osnivača Srpske demokratske stranke.

Citati

„ Kao građanin Republike Hrvatske i kao vjerni i odani sin svoje jedine i najmilije Domovine, obraćam se na visoku adresu Vlade Republike Hrvatske, s molbom da mi – preko nadležnih državnih organa – odobri i omogući povratak sa familijom iz izbjeglištva u moj rodni kraj, Knin, ili, pak, u neko drugo mjesto Republike – ukoliko to zahtjevaju najviši državni interesi. Hrvatsku sam napustio sa suprugom i troje malodobne djece, 5. augusta 1995. godine, sasvim neočekivano i protiv svoje volje – u okviru opšteg egzodusa srpskog naroda iz Hrvatske, koji je, sasvim očevidno, bio dobro isplaniran iz Beograda kao „kruna” avanturističke i patološke politike Slobodana Miloševića i njegove boljševičke filijale iz Knina, sa ciljem da prikriju svoju vlastitu odgovornost za rat u Hrvatskoj, a hrvatskom narodu imputiraju novi „genocid” nad Srbima. U trenucima, dakle kada je Miloševićeva teroristička kamarila u Kninu, potpuno imbecilno i potpuno mazohistički, odbila i posljednju međunarodnu mirovnu inicijativu u Ženevi, i kada je Hrvatska krenula u definitivni oružani obračun sa teroristima, jedina racionalna opcija, sa stanovišta srpskog civilnog stanovništva u tzv. „Krajini”, nalazila se u bjekstvu iz tog haosa, u kojem su vladali samo smrt, nasilje, i rušilaštvo.

Ja sam, dakle, sa svojom djecom, pobjegao iz samog epicentra ratnog požara i ratnog krvoprolića, a nisam pobjegao od hrvatskog naroda niti od hrvatske države! Naprotiv, ja sam se uvijek zalagao za slogu, prijateljstvo i toleranciju između ova dva naroda, kao i za njihov puni nacionalni, kulturni i državni subjektivitet na osnovama međunarodnih pravnih i političkih rješenja i standarda. Kao intelektualac duboke humanističke hrišćanske inspiracije, ja sam se i prije ovog rata politički borio protiv šovinističke i veliko-srpske teze o „ustaštvu” i „genocidnosti” hrvatskog naroda, a na jednom velikom političkom skupu, pred više od sto hiljada ljudi, rekao sam da je neotuđivo pravo hrvatskog naroda da svoj književni jezik naziva svojim nacionalnim imenom. A što se države tiče, oduvijek sam smatrao da je dobra samo ona država, koja se zasniva na slobodi, kulturi i demokratiji, bez obzira na to kako se ona zove i kakva je njena nacionalna i konfesionalna struktura. U toku posljednjeg rata nisam učestvovao u oružanoj borbi protiv Republike Hrvatske, a niti je u toj borbi učestvovao bilo ko iz moje porodice. Također nisam učustvovao u bilo kakvim organima vlasti takozvane „RSK”.

Pune četri godine radio sam kao sekretar Crvenog Krsta, držeći se do kraja dosljedno humanitarnog kodeksa međunarodnog komiteta Crvenog Krsta iz Ženeve i drugih odredaba međunarodnog humanitarnog prava. U toku rata, napisao sam i objavio veći broj apela za mir i toleranciju, a jedan od njih je objavljen u Parizu, od strane Međunarodne federacije za ljudska prava. Pod mojim rukovodstvom, humanitarna ponoć je djeljena svim socijalno ugroženim ljudima, s tim što sam naročito brigu vodio o stanovništvu hrvatske nacionalnosti, o čemu mogu da posvjedoče mnogobrojni Hrvati iz Knina i okoline. Početkom 1993. godine, uložio sam ogromne napore oko spašavanja života više stotina Hrvata u opštini Knin, koji su bili izloženi represalijama prognanog srpskog stanovništva iz Ravnih Kotara. Često sam posjećivao i zatvorenike hrvatske nacionalnosti u kninskom zatvoru, nastojeći da im koliko-toliko olakšam uslove boravka u zatvoru u složenim ratnim uslovima, zatočenom pomoćniku ministra za socijalno staranje Hrvatske, gospodinu Predragu Vukušiću, redovito sam donosio knjige i cigarete u zatvor. Zbog svojih demokratskih i humanističkih političkih opredeljenja, bio sam permanentno šikaniran od predstavnika paradržavne vlasti u Kninu, a u nekoliko navrata bio, čak, i fizički napadan od razularenih bandi Babićevih plaćenika i haramija.

Iako sam, sa dr Jovanom Raškovićem, bio osnivač Srpske demokratske stranke u Kninu, ja sam tu stranku napustio već 1. septembra 1990. godine, došavši u potpuni sukob sa njenim boljševičkim i militaristički nastrojenim krilom, koje se opredjelilo za političku separaciju od Hrvatske, i koje je bilo pod direktnim utjecajem nacional-socijalističke centrale u Beogradu. U toku čitavog rata, 1991–1995, stalno sam se zalagao za obustavljanje ratnih neprijateljstava između Srba i Hrvata u Hrvatskoj i za rješavanje svih političkih sporova mirnim i diplomatskim putem i na osnovama međunarodnih pravno-politčkih normi i standarda. Zbog toga sam, od prvog dana ovog nesretnog i tragičnog rata, došao u nepomirljiv sukob sa nosiocima veliko-srpske politike u Beogradu i Kninu, te se i dan danas, kao izbjeglica, nalazim u potpunoj nemilosti ovdašnjih vlasţi, mučeći se bez stana i zaposlenja i bez ikakvh redovnih prihoda za uzdržavanje brojne obitelji. Još od svojih studentskih dana, bio sam borac protiv komunističke diktature i tiranije, zalažući se uvijek za demokratska prava i slobode ljudi i naroda i za ostale fundamentalne političke i kulturne vrijednosti zapadno-evropske civilizacije. Zbog otvorenih napada na komunistički režim bivše Jugoslavije, više puta sam ostajao bez zaposlenja, a bio sam i sudski proganjan i zatvaran. Kao čovjeku sa širokom humanističkom i društvenom naobrazbom, stran mi je i svaki oblik šovinizma i ksenofobije, a nacionalnu ideju podržavam samo ukoliko je ona, istovremeno, demokratska ideja, odnosno ideja slobode, pravde i humanosti. Po svom intelektualnom i moralnom habitusu, osjećam se u cijelosti pripadnikom zapadno-evropskog kulturnog kruga i strasno želim da se ova moja historisko-geografska i subjektivno-aksiološka pozicija ne mijenja nikakvim nasilnim i barbarskim metodama.

Beskrajno volim svoj zavičaj i svoju zemlju, Hrvatsku, u kojoj je ostala moja rodna kuća, moje djetinstvo, moje uspomene, moja duša... Spreman sam da svojoj domovini služim časno i odano, ponajprije svojom uzvišenom ljubavlju, a, zatim, i svojim znanjem i svojim poštenjem. Republika Hrvatska biće onoliko snažna i onoliko vitalna, koliko u temelje svoje državne samostalnosti budu ugradile temeljne i političke i kulturne vrijednosti moderne zapadne civilizacije, te se, zbog toga iskreno nadam da će ona, usvoje toplo materinsko krilo, prihvatiti sve svoje časne i poštene sinove, ne dijeleći ih po vjerskim i nacionalnom principu već samo po principu njihove kulture i njihove čovječnosti i vjere u Boga, koji je isti svim ljudima na zemlji. Ukoliko bi Hrvatska postupila drukčije, ona bi počinila veliki zločin prema hiljadama nevinih i izmanipuliranih ljudi, a na zločinu se ne može graditi ništa, ljudski uzvišeno i dugovječno. Zločin je uvijek zločin bez obzira u ime kojih ideala on vrši, i zato Vas molim da preduzmete sve potrebne pravne i političke mjere, kako bi se moja djeca što prije vratila svojoj kući... U njihovo ime i u svoje ime, ja Vam se najtoplije zahvaljujem! I molim Vas da ne činite zločin nad nevinima, već da iskoristite svu svoju državničku mudrost i energiju kako bi zaslužena kazna stgla prave ubice i prave ratne zločince.

Živjela demokratska i samostalna Republika Hrvatska!
Živjelo pomirenje i prijateljstvo između Hrvata i Srba! (17. februara 1996. godine)

”