Bilo jednom u Merilendu

књига Ивана Калаузовића Ивануса

Bilo jednom u Merilendu, punog naziva Bilo jednom u Merilendu – deset godina kolekcije Biljane Rigan, publicistička je monografija o folklornoj kolekciji Biljane Rigan u Silver Springu, nedaleko od Vašingtona, i njenom radu od 2012. do 2022. godine, koju je napisao srpski novinar i publicista Ivan Kalauzović, a objavila izdavačka kuća Impressions.

Bilo jednom u Merilendu

Citati

uredi

„Biljana je [...] uspela da u potpunosti obuhvati i uklopi staro sa novim, versko sa svetovnim, istočnoevropsko sa svetskim. Taj preplet njen je zaštitni znak. Zbog nje više nije neuobičajeno da se srpski jelek nađe u dvorištu zgrade Kongresa, pred Vašingtonovim obeliskom i Reflektujućim jezerom ili čak Belom kućom.”

[1]

„Zlatoplodna ravna Mačva rodni je dom Biljanin. Iz Mačve je ponela sve što joj treba i iz Mačve crpe svu inspiraciju i entuzijazam. I modeli iz njene kolekcije najbolje izgledaju kombinovani sa delovima scenografije koji podsećaju na stare drvene ograde iz tamošnjih sela i zaseoka. Tad se prsluci šeretski okačeni o tarabe udvaraju vretenima ukrašenim vunom – ovaploćenom devojačkom čednošću, a vretena drhte kô Zasavica dok je merka Drina pred živom Savom. Još je veliki srpski književnik, Biljanin zemljak Janko Veselinović, o Mačvi pisao kao o lepoj, divnoj i bogatoj curi, koja rađa s čime god da je oplođena. Zato je Biljana zrno mačvanske zemlje – uz šarm Malog Pariza, kako je središte Mačvanskog upravnog okruga Šabac još poznat – posejala u prekookeansku oranicu. Srešće se ono tu ispod sa zrnima umetnosti američkih starosedelaca iz plemena Piskatavej, ne bi li se namirilo kosmičko jedinstvo domaćih i pridošlih.”

[2]

„U naselju gde su sve kuće nalik jedna na drugu, gde ništa ne štrči, samo se iza jedne može spaziti što iza drugih ne može. Kao nekad, kad u aprilu pukne proleće, a majke i bake otvore stare ormane ne bi li kroz sačuvane stvari prošla beharna svežina, tako Biljana u dvorište prelije deo svog muzeja, travu prekrije ćilimima – dvoličnim pirotskim, staparskim, mačvanskim, bosanskim i drugim – rasprostrtim po livadi, na suncu, smenjujući ih na po nekoliko sati ne bi li svi udahnuli vazduha. Njihove šare se tada kameleonski sljube sa sredinom i deluju kao kakvi prinosi zemlje koju su prekrili. Na obližnjim tarabama na lahoru igraju rukavi, nogavice, gajtani i kićanke sa okačene odeće. I noću, dok vetar vitla, na koju god stranu bili okrenuti rogovi meseca, sa jeleka krojevi brazda svih boja ne čekaju da odjutri, već se i po tami celi daju za svaki lepršaj.”

[3]

„Kolekcija Biljane Rigan sva je od ljubavi tkana na razboju tradicije što tvorila je kulturu vekova. Značaj joj je višestruk, jer ona ne čuva samo sećanja na usnula stoleća već i na stare zanate, čije plodove u domaćinstvima danas zamenjuju proizvodi slabog kvaliteta, najčešće poreklom iz azijskih zemalja. Pored svakog eksponata iz Biljaninog muzeja stoji po jedan abadžija, mutavdžija ili juvelir. Njen rad je dokaz da je lenjost mit, odnosno da jedino može nedostajati nadahnuća, a Biljana ga ima napretek – svud je oko nje: u pogledima i amanetima predaka, utkanih u šare na testijama, ćupovima, vretenima i preslicama ili u rupice na čipkama. Kada se brine o aktuelnoj postavci kolekcije, kada želi da je učini lepšom, da je jednostavno očisti ili istakne neke detalje, a da pritom ne naruši svojstvenost svojih alema, ona to radi hitro, nalik piscu koji se zorom sapliće ne bi li nedohitnu misao uhvatio za končić, da mu ne pobegne...”

[4]

„U Biljaninom muzejskom đerdanu, u karuselu zaboravljenih časova, očevidno tajni život sa vezom, nakitom i raznim drugim đinđuvama vode kostimi – svi autentični, naravna stvar. Dešava se da se u zanosu kostimi očešu jedan o drugog i ponesu grumen druge boje kao svat kitku na reveru. Kô na minderluku, po vidokrugu leže kape, marame, kecelje i peškiri, niske dukata, korpe, torbe i nanule, sita, čokanji, mlinovi, džezve i fildžani i jedan prašnjavi usamljeni fenjer. Poneki litak, tek ašikluka radi, mahne uspavanom starom bakraču u uglu, koji se slično suncogledu na tren kicoški okrene i patinom osmehne. Poput grafita, potpisi vremena su svuda. Mnogi predmeti vršnjaci su burnih vekova, pretekli svedoci ratova i promena, pa sada ne govore samo o vremenu u kojem su nastali nego na sebi nose i stigme istorije, kao koferi svetskih putnika nalepnice sa raznih destinacija.”

[5]

Izvori

uredi
  1. Калаузовић, И. (2022). Било једном у Мериленду – десет година колекције Биљане Риган. Ниш: Impressions. p. 10. 
  2. Калаузовић, И. (2022). Било једном у Мериленду – десет година колекције Биљане Риган. Ниш: Impressions. p. 25. 
  3. Калаузовић, И. (2022). Било једном у Мериленду – десет година колекције Биљане Риган. Ниш: Impressions. p. 62. 
  4. Калаузовић, И. (2022). Било једном у Мериленду – десет година колекције Биљане Риган. Ниш: Impressions. p. 64. 
  5. Калаузовић, И. (2022). Било једном у Мериленду – десет година колекције Биљане Риган. Ниш: Impressions. p. 64.