Lažni car Šćepan Mali

Lažni car Šćepan Mali je istorijska poema u obliku narodne drame Petra II Petrovića Njegoša, nastala 1847. u doba srpskog romantizma.

Citati

Predgovor

„Šćepan Mali bio je laža i skitnica, ali je znamenitu epohu u Crnoj Gori i u okolini učinio imenujući se ruskijem carem. Njegov život još niko opisao nije, jerbo se samo u predanijama glavna stvar sadržavao, a druge se sitnarije s dugijem vremenom gube.”

„Ja sam ovo djelo jošt 1847. godine napisao, a danas ga na svijet dajem u Trstu na Spasov dan 1850.”

Djelo

„Pozdravljam te, viteški narode, prava diko roda slavenskoga, ogledalo borbe nečuvene, prečišćena iskro vjekovima, mučeniče i žertvo slobode, prognaniče za čast od tiranah. Što uradi Istok sa Zapadom, kakve strašne učini promjene, kakve sile satrije vrijeme! Plijeniše narodi Rimljane, utopi se Grčka u basnama. Kakve mišce Osman isprelama, Z'jevajući da svijet proguta! Bola, kuran utrije Slavjane - bratske krvi prosipju rijeke. Ko bi ikad moga vjerovati da narodac jedan bez priprave mož' ostati i protivu stati divljoj sili, svih zalah sastavi, stambolskijeh grubijeh hakanah i otrovnoj sili vjerovanja? Pozdravljam te, svetinjo slavenska!”

„Ne čudim se ja jednoj budali - u svašto će ona zagaziti, no se čudim našim prvencima, glavom buduć jednoga naroda, jošt naroda svim zlam izložena, za kakvom su otišli pameću, kakav ih je vjetar uzvijao. Da l' ne vidiš čisto Crnogorce jer su zlijem tragom obrnuli. Badava su svi dokazi naši, javne laže njegove badava - đavo im je oči zasjenio, đavo im je svijest polokao. Neki kažu da su ga poznali đe se s puškom ispred dvora šeta. Kada cari s puškama šetaju?! S druge strane - snovi i gatanja po svoj su se zemlji razasuli predskažujuć strašna sobitija.”

„S dogovorom vojska crnogorska nas otpravi u vašem okolu poklonit se rumeli-valisu i ostaloj njegovoj družini, i ove vam izreći riječi: da ste jači, da ste nadjačali; svakolika vojska crnogorska pripoznaje Mustafu sultana najjačijem carem u svijetu. Crnogorska usta jošt nikada od Kosova ovo ne rekoše, nego lanas javno izrekosmo. Kako ovo na glas izustimo, da vratite vojsku svukoliku s Čeva ravna i s zelena Vira. Ako l' vojsku odmah ne vratiste, ni smo bili ni što govorili; činićemo pogodbu s oružjem - kud pretegne, nek radi što može.”

„Baš ste, kneže, i vi čudnovati: zla ne želi! - To se vama čini. Kad glas puče u naše krajeve da car dođe među Crnogorce, u narodu poče nešto plesti i sanjati što biti ne može. Odmaha ga ja k sebi pozovi i kaži mu da se toga prođe - da ne traži cara mimo cara, da se prođe svakih dogovorah dosim sa mnom, carevim većilom. Ne hće ovo razumjet patrika, no sve više počni ludovati, dok najposlje otpremi kolače lažicaru na polje Cetinje. Svako voli sebe no drugoga: ja ti odmah uhvati patriku i spremi ga caru u Stambolu. Car ga baci na nekakvu adu. Padni raja plačem oko mene, dosadi mi jutrom i večerom; te ja spremi čestitu devletu, i devlet mi povrati patriku. Mišljah čisto, mojega mi dina, e patrika pamet naučio. Kad patrika luđi no je bio: svijem putom iduć od Stambola kojekakve lakrdije pričaj - sve o tome caru lažavome. Kad razumjeh što je i kako je, da mi starac srećno ne umače, pravo, kneže, hoćah ga podići, da sa koca gleda put Cetinja.”

„Crkva živi nad vjernim narodom, narod živi u božojzi crkvi. A crkva je božja prevelika: njenom svodu kraj se nać ne može; a pod svodom nigđe stupca nema. A vjernoga naroda je malo koji ide po ćudi gospodu: nit je šaka nit je puna kapa, - upravo bi pregrst napunio, ali ga je dosta za čudesa sa pomoću boga i slobode. Aliluja! Aliluja!”

„Baš ovoga čuda nije bilo od postanja ljudih i svijeta što je ovdje u ovim gorama. Svud stradaju ljudi i narodi, no pružaju jedan drugom ruku - čovjek čojku, a narod narodu; ako ni s čim drugijem ne može a ono mu pomaže plakati, te se tijem muke olakšaju. S vama biva sasvijem inače: kad plačete - svak vi se veseli, kad pojete - svak oko vas plače. O prokleto krivo vjerovanje, grdno li si braću zavadilo, grdno li si braću pomrazilo. Što je ovo do vražje suđenje? Ko bi moga prinudit Slavjane do sljepoće i vražjeg suđenja da uprte na svojim plećima azijatsko krivo vjerovanje, koje boga istinoga huli, a goji se sa nevinom krvju?”

„Čuj, narode jedinoplemeni, proslavljeni u svijet hrabrošću, pravoslavna velika carica spremila me da među vas dođem, da vam predam njezinu gramatu i njezine sveštene riječi, te mi dade iz usta u usta vam ih predat od slova do slova. Veliko je moje poslanije, carska riječ amanet najviši, dragocjenost najviša na zemlji; r'ječ je carska carstva religija. Ja vam nosim strašna sokrovišta, ucijenit usta ih ne mogu; svaka riječ koju sam donio po brilijant valjade iz krune. Jošt nikada v'jesti ni vjesnika ovakoga ovdje došlo nije otkad vaše gore ponikoše.”

„Evo ima sedam osam danah otkako je doša na granici; svako mu se živi oveseli ka da novo nas ogrija sunce; svak pohita kano patrijarhu da pouku od njega čujemo i primimo svete blagoslove. Kad kod njega, imaš što viđeti - poče vražju prosipat pouku i trovati narod opačilom; poče kumit što čuo nijesi, da se zemlja pod nama propane - sve gologlav a s krstom u ruke, da se narod Turcima predaje. Svi se tome poslu začudismo - da nas kuša, sav narod pomisli, jesmo li mu u zakonu tvrdi, ljubimo li slobodu junačku. Kada viđe - kumstva ne pomažu, poče kleti, u kam zatucati, i na narod prokletstva sipati i nekakve krupne anateme, ako narod za njim ne okrene da se ide Turcima predati. Kad viđesmo što hoće patrika, hristjanskom ga vjerom zakumismo i njegovim velikijem činom da se prođe takvijeh poslovah i da ide otkud je došao, da se grdna bruka ne nabija s lijepijem našijem zakonom. Kumismo ga tri četiri dana - ko se gode kod njega namjeri; na sva naša kumstva ne obrnu, niti jednom reče: "Hvala bogu", no sve prati onu naopaku. Tad pregnusmo, ne znam ni sam kako, ako će nas sve bog saraziti - uhvati ga i dovedi k vama. Sad činite od nas i od njega kako znate, što vas duša boli. A svi bismo voli poginuti nego išta da mu ružno bude.”

„Velika huka u narodu; povrvi narod gomilom, slomi vrata od tavnice i oslobodi Šćepana. Velika radost u narodu što su ga oslobodili. Knjaz Dolgorukov, jako razljućen na Crnogorce, stane nekoliko danah u Crnoj Gori, dokle Crnogorce dobro s Turcima zavadi, pa onako srdit zato i za mnoge druge stvari kao i Crnogorci na njega, - gotovo uteče s Cetinja u oktobru mjesecu godine 1769, uveze se na jaz (u kneževini grbaljskoj) u trabakuli Lazara Jankovića iz Novoga i odvede sa sobom u Rusiju Vasilija Jovanovića Brkića, poslednjeg srpskog patrijarha.”

„Alaha mi i njegove brade, baš nam kape lete oko glave. Po četiri lule izdimismo, a po osam kafah okidosmo, da riječi jedne ne piskosmo; dosadno je upusto brbljanje, ali ni tu dobra posla nije kad se smrzne jezik u vilice.”

„Ja se uzdam, dragi gospodare, u stotinu pedeset džamijah, u dva puta toliko munarah, u pet putah toliko drugijeh bogomoljah što su u Stambolu. Sve su ovo carske zadužbine, svud se ovdje prava vjera slavi neprestano, i dnevi i noći; uz svaku se riječ pripijeva turski alah i prorok veliki. Oni će dva oči obratiti, svoju vjernu djecu nadgledati, satrijeti nevjerne kavure i proširit naše divno carstvo od istoka do zapada sunca.”

„Kad oblaziš Mervag-Safu poklanjaš se hramu Meke; bez šećera srkaj kafu i ne boj se vražje dreke.”