Na Drini ćuprija

Na Drini ćuprija je roman srpskog književnika i nobelovca Ive Andrića.

Citati

„Već je šesta godina prošla od poslednjeg kupljenja ovog danka u krvi, zato je ovog puta izbor bio lahak i bogat; bez teškoća je nađen potreban broj zdrave, bistre i naočite muške djece između desete i petnaeste godine, iako su mnogi roditelji sakrivali djecu u šumu, učili ih da se pretvaraju da su maloumni ili da hramlju, odijevali ih u dronjke i puštali u nečistoće, samo da izbjegnu aginom izboru. Neki su i stvarno sakatili rođenu decu, sekući im po jedan prst na ruci.”

„Jer oni koji vladaju i moraju da tlače da bi vladali, osuđeni su da rade razumno; a ako, poneseni svojom strašću ili natjerani od protivnika, pređu granice razumnih postupaka, oni silaze na klizav put i označavaju time sami početak svoje propasti. Dočim se oni koji su tlačeni i iskorištavani, mogu služe razumom i bezumljem, jer su to samo dvije razne vrste oružja u stalnoj, čas podmukloj čas otvorenoj borbi protiv tlačitelja.”

„Najbjednija i najtragičnija od svih čovjekovih slabosti nesumnjivo je njegova potpuna nesposobnost predviđanja, koja je u opštoj protivnosti sa tolikim njegovim darovima, vještinama i znanjima.”

„Otkud ćuprija na ovom svetu i kako je prva ćuprija postala? Kad je Alah dželešanahu, biva, stvorio ovaj svijet, zemlja je bila ravna i glatka ko najljepša savatli tepsiju. To je bilo krivo šejtanu koji je zavidio čoveka na tom božjem daru. I dok je zemlja bila još onakva kakva je ispod božje ruke izišla, mokra i mehka ko nepečena ćasa, on se pirkradi i noktima izgrebi lice božje zemlje, koliko je god mogao više i dublje. Tako su, kako priča kazuje, postale duboke rijeke i provalije što odvajaju kraj od kraja i dijele ljude jedne od drugih i smetaju im da putuju po zemlji koju im je Bog dao kao bašču za njihovu hranu i izdržavanje. Žao bi Alahu kad vidi šta onaj prokletnik uradi, ali kako nije mogao da se vrati na posao koji je šejtan svojom rukom opoganio, on posla svoje meleće da pomogne i olakšaju ljudima. Kad meleći viđeše kako jadni ljudi ne mogu da pređu one haluge i dubine ni da svršavaju svoje poslove, nego se muče i uzalud gledaju i dovikuju s jedne obale na drugu, oni iznad tih mesta rašire krila i svijet stade da prelazi preko njihovih krila. Tako ljudi naučiše od božjih meleća kako se grade ćuprije, E zato je, poslije česme, najveći sevap sagraditi ćuprijui najveća grijehota dirati u nju, jer svaka ćuprija, od onog brvna preko planinskog potoka pa do ove Mehmed-pašine građevine, ima svog meleća koji. je čuva i drži, dok joj je od Boga suđeno da stoji.”

„Zaborav sve liječi, a pjesma je najljepši način zaborava, jer u pjesmi se čovjek sjeća samo onoga što voli.”