Stanislav Krakov

српски и југословенски официр, новинар, књижевник, филмски редитељ, библиофил, екслибрист и нумизматичар

Stanislav Krakov (28. mart 1895 — 15. decembar 1968) je bio srpski i jugoslovenski oficir, novinar, književnik, filmski reditelj, bibliofil, ekslibrist i numizmatičar, iz porodice poljskih plemića.

Citati

uredi

„Ludilo postaje opšte. Umesto straha da ne bude ubijen, izbija strašno pijanstvo : ubijati…. To je jače, luđe, strašnije od sveg praska, fijuka, treska… U ovoj vrtoglavici od uništavanja i ja sam osetio potrebu da ubijam. Ili bar da pokušam da ubijem.”


„Toliko sam očajan zbog gladi da bih urlao, da me još ne zadržava osećanje dostojanstva i odgovornosti pred svojim ljudima… Nemam više ni osećanja stida zbog svoje životinjske proždrljivosti.. Ljudi, iznureni i gladni, kao i mi, zaspali su sinoć kraj vatre i više se nisu probudili…. Ljudi više ne primećuju taj prelazak iz života u smrt… Oni su samo prestali da žive..”


„Drugi su odmah koristili njihova tela kao platformu. Jer bolje je gaziti po mrtvim drugovima, nego upadati u ovo strašno blato koje je otvoreni grob… To je pravi most mrtvaca.Popunili su taman sve praznine između kamenja i skoro čitavih poslednjih nekoliko stotina metara na kraju zaliva prešli smo sa kamena na mrtvaca i sa leševa na stenje….Sada dosita znam šta znači ići u životu preko leševa.”


„Mi idemo napred. Nema zaustavljanja. Mi se vraćamo kućama i uništavamo svakoga ko se istavi pred nas.”


„Niko se ne raduje. Ljudi su zaboravili da se smeju. Niko nas ne ljubi, niti čime nudi. Ni oni nemaju šta da jedu … Tupi glasovi preživelih svedoka padaju po nama kao udarci dželatskih bičeva koji su ovde nedeljama i mesecima sekli ljudska tela. Ovde više nema ni devojaka ni mladih žena. One su pred očevima, muževima i decom kolektivno silovane, pre nego što su žive spaljene ili šibane po trbuhu dok se utroba ne prospe. Potom su bacane u bunar… Svako je imao svoju porodičnu grobicu u svom bunaru.”


„Nigde pred nama austrijskih vojnika, ali svuda njihovi tragovi: ostavljeni topovi, prevrnuta kola, bačena municija i leševi naših pobijenih seljaka u blatu pred njihovim opljačkanim kućama.”


„U noći 12. novembra 1918. godine specijalni voz, ceo iskićen zelenilom i srpskim zastavama, kreće za krajnji severni deo Jadrana. Železničari su isti oni koji su do pre neki dan transportovali austrougarske i nemačke vojnike, ali oni i nama isto tako oštro salutiraju iako raportiraju najčešće na nemačkom jeziku.”


Rijeka je naš poslednji trijumf i prvi poraz. Otkrivamo da su na savezničkom grafikonu vrednosti i značaja naroda presudne samo cifre stanovništva.”


„Jedna podmukla atmosfera revolucije ugnezdila se u ovom gradu trgovaca, advokata i sanjalica još od sloma Austrougarske monarhije… Zagreb je bio pun mržnje, fijuka, čelika,leševa i krvi. Revolucija je zaustavljena. Mrtvaci su odneti, ulice su oprane, ali je duh mržnje i revolta ostao.”


„Ali, ipak, skoro ceo sat slušamo urlanje tih uzrujanh ljudi koji nose sa sobom svoju šimeru i svoju nerazumljivu mržnju prema nama koji to ne možemo da shvatimo. Jedan teški nesporazum leži između nas.”